mali foto blog

Objektiv - dio fotografskog aparata za koji, dok smo još totalni amateri, smatramo da je samo nužni dio čitavog sklopa kao što su to gume na automobilu. Kasnije shvatimo da ni gume nisu sve iste: nisu sve za istu namjenu, a unutar tih grupacija nisu ni iste kvalitete, a niti iste cijene.

Jednako vrijedi za objektive. Svatko bi najradije kupio jedan univerzalni objektiv koji bi mogao gotovo sve i ne bi bio skup. Kad bi takav i postojao tada ne bi postojala potreba za proizvodnjom različitih objektiva. Po pitanju univerzalnosti, najsretniji mogu biti vlasnici kompaktnih kamera srednje klase koji se diče optičkim zoomovima od 12 do 18 put. Moj prvi digitalac je bio Panasonicom Lumix FZ5 koji ima Leicin objektiv i može snimati u rangu od macro do tele moda s 12x zoomom koji je bio ekvivalent 420 mm na klasičnoj kameru s filmom. Postavši napredniji amater pribavio sam si Olympusa E-510, SLR s izmjenjivim objektivima.

U prvo vrijeme jednostavno nisam mogao napraviti jednako dobru fotografiju kao s Lumixom (u tehničkom smislu). Različiti objektivi daju različite kreativne mogućnosti za one koji se žele fotografijom baviti malo ozbiljnije. Proučavanjem raznih dostupnih teorija o objektivima utvrdio sam da nije sve tako jednostavno kao što se čini.
Prvo sam naučio da se ne radi samo o tome možemo li obuhvatiti široki ili uski kut i možemo li približiti scenu. Zatim sam naučio (što je bilo kudikamo važnije), da je najveća vrijednost objektiva u njegovoj svjetlosnoj snazi, tj. koji je najveći otvor blende koji može postići na određenoj žarišnoj duljini. Da je to najvažnije vidi se i po tome što je i cijena samog objektiva proporcionalna tom broju.

Pri najvećoj žarišnoj duljini prednja leća objektiva je zapravo svjetlo na kraju tunela. Što je dalje to je manji izvor svjetlosti. Kod standardnih objektiva za koliko toliko prihvatljivu cijenu objektiv od oko 300 mm (ekv 600 mm) dolazi s blendama 3.5 na više. U lošijim svjetlosnim uvjetima premali otvor, premalo svjetla. Kompenziramo li to ISO vrijednošću, plaćamo to šumom na slici. Kompenziramo li dužinom ekspozicije, plaćamo oštrinom i gubitkom detalja. Stoga vidim da moj Zuiko 70-300/4-5.6 odlično radi u dobrim svjetlosnim uvjetima, ali u slabijim (već i oblačniji dan je sporan) treba kompenzirati na različite načine pa još sliku grafički naknadno obrađivati.

Nadalje, jedan zanimljiv segment ponašanja različitih konfiguracija objektiva je dubinska oštrina. Podsjetimo radi se o području ("od-do" udaljenosti od objektiva) u kojem su objekti u kadru oštri. Najveća dubinska oštrina je ona na kojoj je na slici oštro gotovo sve, od objekata ispred onog što fotografiramo pa do beskonačnosti. Mala ("plića") dubinska oštrina je uglavnom uvijek važna jer ju je teže postići nego beskonačnu. Ona daje efekt zamućenosti svemu što je po udaljenosti od objektiva bliže ili dalje od naše točke fokusa. U pravilu veći otvor blenda smanjuje dubinsku oštrinu dok je manji otvor povećava. Manja dubinska oštrina doprinosi kompoziciji jer izolira objekt fotografiranja od njegove okoline. Ovisno o najvećem mogućem otvoru blende objektiv ima i različite mogućnosti postavljanja kreativne dubinske oštrine u odnosu na udaljenost i raspoloživi kut snimanja.

 

Još jedan parametar koji ide u prilog teoriji o poželjnom malom f broju: brzina. Kad za neki objektiv kažemo da je "brzi" objektiv to obično podrazumijeva da raspolaže velikim otvorom blende što znači da u večini svjetlosnih uvjeta možemo za isti kadar koristiti veću brzinu zatvarača. Na primjer, ako nakon pripreme utvrdimo ekspoziciju 1/125 na objektivu pri maksimalnom otvoru blende 4.0, to znači da ekspoziciju ne možemo više skraćivati jer bi slika bila podeksponirana. Kad bismo istu scenu fotografirali objektivom koji može koristiti otvor blende 2.0, možemo pretpostaviti da će to u većini slučajeva biti za dva intervala manje (4.0->2.8->2.0), što znači da možemo za dva podioka povećati ekspoziciju (125->250->500) s obzirom da svaki interval otvora blende smanjuje količinu svjetlosti na pola. Zašto bi nam to bilo potrebno? Zato jer možemo vrlo kratkom ekspozicijom "smrznuti" neki pokretni objekt, a da istoveremeno ostane ispravno eksponiran. Podsjetimo da ne postoji samo "jedna" ispravna ekspozicija. ovisno o efektu koji želimo postići istu količinu svjetlosti možemo dobiti na nekoliko različitih postavki. S obzirom da se kretaivne ekspozicije često rade u području velikog otvora blende, poželjno je da nam objektiv ovdje bude jak i da daje više mogućnosti.

Unatoč ovim laičkim objašnjenjima, važno je shvatiti da što je manji f broj na objektivu vjerojatno da će objektiv biti praktičniji za različite vrste fotografija. Žarišna duljina se često može kompenzirati približavanjem objektu s objektivom manje žarišne duljine. Ali glad za svjetlom najefektnije rješava veliki otvor blende. Kad dovoljno svjetla dolazi do senzora sve ostalo je lako, uvijek se može smanjiti blenda ili skratiti ekspozicija. No kad je svjetla manjak tada smno ponekad nemoćni ili se moramo zadovoljiti prosjekom.

Cijena objektiva će otkriti njegove performanse. Za one manjeg budžeta preostaje puno rada, vježbanja, i malo umjetničkog "štiha", kako bi postigli vrhunske fotografije iako objektiv "ne može sve". Valja se podsjetiti da i kad imamo objektiv koji je vrhunski, ne koristimo uvijek njegove apsolutne mogućnosti. Ponekad nam je za fotografiju koju smo zamislili sasvim dovoljna trećima performansi pa bismo jednako mogli napraviti i s nekim drugim jeftinijim objektivom. No obrnuta situacija ne vrijedi.