Digitalni fotografi... nagomilavanje bitova na tvrdom disku... Događa li se to samo meni? Je li normalno sentimentalno se vezati za skoro svaku fotografiju i nagomilavati ih sve dok računalo ne počne prijavljivati "...not enough free space"? Došao sam do zaključka da to nije normalno. Ali, prethodno sam skupio pozamašnu hrpu. Već drugu.

Digitalna fotografija je otvorila nove mogućnosti besplatnih eksperimentiranja. Svatko može fotografirati bezbroj fotografija i jednostavno izabrati one najbolje. Sjetimo se vremena kad je rola od 36 snimaka koštala 20 kn..... Tada smo imali doma svega nekoliko albuma.

Kupio sam posebno jedan tvrdi disk samo za fotografije. Malo istraživanje pokazalo je da sam potrošio 25% od ukupno 320Gb i da imam 15.000 fotografija. Sad se pitam: čemu to? Gotovo sam siguran da sam barem 5000 obrisao jer nisu bile dobre. Zamislim onda da je to 20.000 fotografija koje su npr. eksponirane na filmskoj roli od 36 snimaka. Radi se od preko 500 rola, dakle o preko 10.000 kn samo za film plus oko 4.000 kn za razvijanje. Govorim o periodu od 2 godine. Umjesto toga imam foto opremu u jednakom nabavnom iznosu. I zašto gomilam fotografije. Valjda zato jer mogu, jer od sad nadalje je gotovo besplatno. Ne treba više toliko paziti i štedjeti na svakom snimku. Samo pucaj, iz 15 kuteva, kasnije ćeš birati koji je najbolji.

A to eto nije dobro, trebalo bi razmišljati o tome što nem treba a što nam ne treba. Kažu da je jedno od prvih pitanja "ZAŠTO želim ovo snimiti?". Ako nemamo valjani odgovor snimit ćemo jednu fotografiju koja će godinama čučati na tvrdom disku i zauzimati prostor. Ako nemamo razlog za fotografiranje onda se samo igramo, fotografija nije važna, nismo je ni trebali snimati, a ako već jesmo onda je treba maknuti kasnije.

Pri svakom skidanju s kamere obavezno pobrišem očito neupotrebljive fotografije... mutne (osim ako nije namjerno), tamne, promašene i sl. Na dobre ne valja trošiti riječi, uvijek ih ima jedna do dvije. Problem su one us sredini. Za svaku od njih ima poneko opravdanje.

Fotografije koje ne trebamo: male zablude

Evo najčešćih:
1. Ova je malo mutna ali je baš dobra scena. Ostavit ću je pa ako bude vremena probat ću je malo popraviti u photoshopu.
Zabluda: najčešće ta slika ostane na disku zauzimajući prostor i nikad vam više nije potrebna. Vremena za popravljanje nema a niti je krucijalno važno da se slika ide popravljati ako je nigdje ne trebamo.
2. Ove dvije fotografije su slične ali ne mogu se odlučiti koja je bolja, nek ostanu obje, uvijek stignem obrisati jednu.
Zabluda: Obje fotografije ostaju spremljene na disku prikazujući istu scenu. Kasnije zaboravimo gdje se točno nalaze, a i nema potrebe gnjaviti se brisanjem duplikata. Prostor je potrošen.
3. Gle, drvo! (..ili auto!, ili šaht!, ili oblak!) Baš je fora. Ostavit ću to, možda mi zatreba za kakav dizajn ili montažu. Možda će nekome trebati.
Zabluda: Ako nam fotografija treba za dizajn ili montažu onda ćemo je napraviti s tom namjerom te je iskoristiti. Slikamo li događaj svakako ćemo htjeti spremiti uspomene. No ne treba nam svijećica s lijeve i s desne strane, svjećica odozgo, puhnuta sijećica, ugašena svijećica, svijećica koja se dimi itd. Slučajne fotografije tipa "možda će mi trebati" su najveći generator zauzeća diskovnog prostora. Jednako kao i u kući, skupljanje raznih predmeta koji će nam jednom možda trebati zapravo od životnog prostora radi ropotarnicu nepotrebnih stvari u kojima se one potrebne izgube.

Dolazim do zaključka da treba prema svojim eksperimantalnim djelima biti puno kritičniji. Treba radove nemilosrdno brisati čim nemaju nikakvu svrhu niti zadovoljavaju određene kvalitativne kriterije.

Poželim li postaviti fotografiju na neki portal kako bi je ljudi kritizirali ili ocijenjivali, tek tada postanem kritičan, i shvatim da od 200 fotografija ni jedna ne bi vjerojatno dobila prolaznu ocjenu. Dobro, možda jedna. I to je valjda ona jedina prava. 

Fotografije ili samo pokušaji?

Da sam obrisao 10.000 fotografija koje danas imam na disku vjerojatno ih se više nikad ne bih sjetio, zaboravio bih što je na njima bilo i ne bi mi nedostajale. A one bolje bi ostale kao reprezentativni uzorak. Ovako pokušavam pronaći dobru fotku među vlastitim radovima i prekapajući između potencijalnih "možda-će-negdje-trebati" kandidata za doradu.

Od svega što se događa s desetinama tisuća fotografija dobra je jedna stvar: puno fotografiranja! To znači eksperimentiranje, igranje s postavkama kamere, isprobavanje teorija, analiziranje rezultata, potragu za novim tehnikama, savladavanje tehnike... stjecanje iskustva.

Ne treba čuvati sve fotografije iz ovog procesa, već samo one koje su zahvaljujući procesu uspjele i mogu predstavljati svijetlu točku nečijeg fotografskog amaterizma. Kažu da se s vremenom broj pokušaja smanjuje, a postotak uspješnih fotografija povećava. Sve manje fotografiramo jednu stvar, a imamo sve više dobrih fotografija. Započinjemo s tisućama, završavamo s desetinama. K tome se još mora poklopiti i da nemamo "loš" dan.

Stoga, u skladu sa svjetskom recesijom krećem u štednju prostora na mom foto tvrdom disku. Mnoge će fotke završiti u smeću, a ni nove više neće ulaziti sve redom. Što manje to bolje.

A fotografirati i dalje, naravno, punoooo!