Često za neku fotografiju kažemo da je dobra, odlična, interesantna ili je nahvalimo nekim drugim epitetom iako predstavlja nešto što je već uslikavano do besvijesti. Na koji način je bolja? Ako poštujemo ili pak namjerno kršimo neka od pravila za dobru fotografiju stvorili smo dobar preduvjet za zanimljivo umjetničko djelo. No profesionalci znaju jednu malu tajnu koju na sreću objavljuju u knjigama - odabir dobrog kuta snimanja tj. perspektive.

Kut snimanja je naravno jedan od elemenata, ali nije presudan. No, s ostalim elementima daje svoj doprinos konačnom dojmu i zanimljivoj kompoziciji. Može li se naučiti izabrati dobar kut snimanja? Može, ali nije baš neka nauka, stvar je vrlo jednostavna. Kad promatramo neku fotografiju njen sadržaj vidimo je pod onim kutom pod kojim je snimljena. Ako je fotografija interesantna to samo znači da prikazuje svoj motiv pod kutom na koji inače nismo navikli. I u tome je cijela poanta. Fotografije iz neobičnih ili bolje reći neuobičajenih kutova svakako su interesantnije jer pokazuju nešto novo na način na koji to inače ne gledamo. Oku promatrača treba pokazati i približiti nešto novo. Ovo se posebno odnosi na svakodnevne i česte objekte fotografiranja

Macro fotografije su gotovo bez iznimke interesantne jer smo sitne stvari navikli u stvarnom životu gledati kao mrvice bez previše detalja. Približavanje detalja očima daje novu dimenziju snimljenom objektu.

Jedan od mojih rezultata u potrazi za čudnim kutovima je i krstarica Arion. Sasvim obična fotografija broda, ali pogled od užeta daje slici jedan dodatni faktor neobičnosti zbog predimenzioniranosti ionako debelog užeta. Ako vam nikad nije palo na pamet gledati brod iz tog kuta onda je to to. Barem ja tako amaterski mislim.

Najčešći kutovi koje koristimo su oni gdje je početna točka u visini naših očiju. Zatim, male i niske objekte obično fotografiramo odozgo, a visoke odozdo Ako gledamo gore u neki toranj i snimamo gore onda ćemo napraviti fotografiju kakvu svatko drugi (uglavnom) može vidjeti bude li stajao na našem mjestu. Snimio sam crkvu Sv. Donata u Zadru sa susjednog, višeg zvonika. Izgleda bitno drugačije nego kad je gledate odozdo sa zemlje. Oni koji nisu nikad bili na zvoniku uočit će neobičnost tog kuta. A onda sam malo snimio i ljude. Možda to nije najbolji primjer jer stotine ljudi dnevno dolazi na upravo to mjesto i vide Zadar s te visine, pa će takva fotografija nekome biti zanimljiva a nekom ne (primjer: Pogled sa zvonika).

Ako snimamo psa ili drugu malu životinju dok stojimo ona će izgledati kao i svaka druga životinja no fotografiramo li ga od zemlje tako da bude u kadru viši od okolnih kuća dobit ćemo nešto novo jer gledatelji nisu navikli gledati pse iz žablje perspektive. Mislim da ta logika štima.

Perspektiva je psihološki povezana s našim predodžbama o svijetu u kojem živimo. Postoji određena rutina i navika, mogli bismo reći i biološka neminovnost za uspješno snalaženje u prostoru, određivanje daljine, brzine, smjera, razmaka, prepoznavanja stvari i ostalo.

• sve smo navikli gledati s visine od cca 1,5-2 metra: na toj su nam visini oči
• sve što gledamo nastojimo vidjeti bez smetnji i prepreka
• vizualne informacije obrađujemo trodimenzionalno, zanemarujući stvari iznad fokusa
• pri promatranju uvijek ravnamo horizont

Znajući ovo, svaka druga situacija je neobična, izvan rutine i zahtijeva dodatno mentalno obrađivanje. Često ne primjećujemo prirodne "okvire" koje čine predmeti koji su bliže ili dalje našem objektu promatranja. Zabilježimo li to na fotografiji prostor stisnut u dvije dimenzije otkriva te okvire. To je tek jedan primjer.

Evo još par ideja: brod odozgo s mosta, mačka snimljena između kotača automobila, pas iz unutrašnjosti njegove kućice (ako je dosta velika, a ako nije i mini stativ s automatskim okidačem može poslužiti)...

Sve što preostaje je prije okidanja promisliti možemo li promijeniti kut da ne bude baš svakodnevni i ponuditi očima drugu perspektivu.

Ovaj savjet koristite na vlastitu odgovornost i ne inzistirajte na kutevima koji su opasni po život :)